|
View |
ŽIVOT NAKON ŽIVOTA
Čekao i dočekao tuđe srce
U Austriji je radio okruglih 30 godina
Dvije i pol godine bio je na čekanju. Čekao je tuđe srce. I dočekao
Odmah poslije Drugog svjetskog rata porodica Muharema Hrnjice je iz Orašca doselila u Sokolac. On se rodio 1953. godine u živopisnom bihaćkom naselju više čijih kuća, kao kakav ponositi čuvar, stoji stari grad istog imena. Dani kada je išao u osmogodišnju školu i na zanat su najljepši dani njegovog života. Sjeća se «kauboja» među zidinama starog grada, sankanja na «ligurama» niz padine Debeljače i zabranjenog kupanja u Dobrenici. Jesen mu je oduvijek bila najdraža zbog voća i izobilja kojeg ona donosi. Naročito ona rana jesen kad lišće počne mijenjati boju.
Nekoliko godina po završetku školovanja na zanatu, kako voli reći, sreća mu se nakratko osmjehnula. Otišao je na rad u Austriju. Tamo je radio okruglih 30 godina. Tamo je i obolio, tvrdi. Misli da je slabo srce nasljedno u njegovoj familiji, ali težak rad ga je dotukao. Odmah poslije rata osjetio je on na sebi da nešto nije u redu. Brzo se zamarao, a i smršavio je. Sa 88 spao je na 62 kile. Sve je češće posjećivao ljekare koji su počeli vrtjeti glavama. To nije dobro, govorio je sam sebi. Otvorio je bolovanje i došao u svoj Sokolac. Obilazio je njemu draga mjesta. Najdraže mu je bilo sjesti na panj i naslonjen na zid starog grada gledati Bihać. A on kao na dlanu. Prostro se po cijeloj dolini. Na nekim mjestima počeo se i penjati uz obližnje brežuljke i planine. Bio je i na Plješevici i Grmeču. U drvima.
Prilikom jednog pregleda doktor Safet Bejdić, kojeg izuzetno cijene i oni austrijski ljekari, mu je rekao da mu srce svakog momenta može otkazati i dodao da je jedini izlaz zamijeniti ga. Prvo se mislio nasmijati, ali kad je vidio da se njegov ljekar od povjerenja nije šalio, odlučio je otići u Tuzlu. Tamo ti ne mogu pomoći, jer tad nisu vršili takve operacije, već ti lijepo pravo u Austriju, posavjetovao ga je doktor Bejdić. Tako je i bilo.
Spasiti život kad se tvoj okonča
Dvije i pol godine bio je na čekanju. Čekao je tuđe srce. I dočekao. Bilo je to 2005. godine. Operacije i vremena prije nje se malo sjeća. Sve se desilo brzo. Poziv iz bolnice, odlazak, pripreme za operaciju,.. Kao da se sve to nekom drugom događa. Mili bože hoću li se probuditi, bila je njegova zadnja misao prije nego što je pao u dubok san.
Prvo je čuo zvukove aparata. Nije smio pogledati. Kad je to učinio oko sebe je vidio lica skrivena maskama. I oči. Sve su bile vesele i to ga je ohrabrilo. Prstom su mu dali znak da ne priča baš kad je mislio zatražiti vode. Bio je nevjerovatno žedan, ali, šta se tu može. Ništa nije osjećao. Stalno je ponavljao jedno jedino pitanje, «Mili Bože, čije li je?» Tako je bilo prvih nekoliko dana. Oporavak je napredovao, po njemu, zapanjujuće brzo. Vratila se i kilaža.
Sada je dobro. K'o nov čovjek je. Jedino se ne smije sagnuti. To mu i ne treba jer je sad u penziji. Smeta mu samo kad klanja. Kaže da mu je najviše pomogla supruga Sedika. Stalno ga je bodrila i ohrabrivala da pristane na tu nesvakidašnju operaciju. Pristao je jer drugog izlaza nije bilo. Sad je sretan i drukčije gleda na život. Svima govori da trebaju postati donatori. Velika je stvar nekom spasiti život kad se tvoj okonča. Život nakon života.
Halid Alijagić
More >> |
|